prva stranica arrow vijesti arrow Bosna i Hercegovina arrow Odgovor na zapis historičarke umjetnosti Snježane Mutapčić
Subota, 20 Oktobar 2018
 
 
GLAVNI MENI
prva stranica
uvodnik
vijesti
blogosfera
časopis bošnjak
podalpski selam
linkovi
forum
traži
PRIJAVA





Zaboravili ste lozinku?
Još niste član? Učlanite se ovdje
PJESMA TJEDNA
pošaljite vaš prijedlog
 Dino Merlin: 
Love In Rewind
Odgovor na zapis historičarke umjetnosti Snježane Mutapčić PDF Ispiši E-mail
(5 glasova)
Husein Sejko Mekanović   
Srijeda, 30 Mart 2011
ImageDok sam radio na bibliografiji radova posvećenih bosanskoj tvrđavi Srebrenik otkrio sam da je u petom (februarskom) broju lista Ševak bosansko-hercegovačka historičarka umjetnosti i članica redakcije već spomenutog lista Snježana Mutapčić objavila kraći zapis o bosanskom banu Stipanu II. Kotromaniću i znamenitom zadarskom relikvijariju/stećku Svetog Šimuna, koji je kod zadarskog zlatara Franciscusa de Mediolano naručila kćerka Stipana II. Kotromanića i žena mađarskog kralja Ludovika Anžuvinca Elizabeta. U podnaslovu zapisa je istakla: »Tema ovoga teksta posvećena je likovnom portretu bana Stjepana II Kotromanića i čini dio mojega proučavanja sepulkralne umjetnosti bosanskih Kotromanića koji do sada nije objavljen«. O tome vidi: Snježana Mutapčić, LIKOVNI PORTRET bana Stjepana II Kotromanića, Ševak 5., (Izdavač: Umjetnička radionica Srebrenik; glavni i odgovorni urednik: Sadil Mehmedović), Srebrenik 2011, str. 48, 49;
http://www.srebrenik.net/wp-content/uploads/2011/02/SHEVAK5.pdf

Pošto što sam pažljivo pročitao njen zapis došao sam do zaključka da se uopće ne radi o izvornom znanstvenom radu odnosno zapisu koji do sada nije bio objavljen, već o otkrivanju davno otkrivenog baruta i sasvim prostoj sintezi tekstova, koje su jednom ili više puta objavili istraživači Antun Karaman, Pavao Anđelić, Dejan Zadro, Dubravko Lovrenović, Ivo Petricioli i Husein Sejko Mekanović. Jedan od najljepših »cvijetova« u toj sintezi je svakako rečenica, čije su prve dvije riječi: »Historiografija bilježi…«. Takva sinteza bila je autorici potrebna isključivo zato, da je na kraju zapisa s jednom jedinom rečenicom pokušala napasti i omalovažavati moju hipotezu o reljefnoj kompoziciji na relikvijariju/stećku Sv. Šimuna na kojoj sam vidio smrt Elizabetinog muža, kralja Ludovika Anžuvinca: »Navedenom tumačenju ove scene, uz neuvjerljivu argumentaciju, suprostavio se H. Mekanović, iznoseći hipotezu da u sceni nije prikazana smrt Elizabetina oca, bana Stjepana II, već smrt njezina muža, kralja Ludovika I Anžuvinca, a da lik «malog dvorskog paža« ne prikazuje Tvrtka i njegovog brata Vuka, iz razloga što je u vrijeme izrade relikvijara Tvrtko I Kotromanić već bio kralj«. Osim toga, autorica je sasvim neopravdano u naslovu, podnaslovu i na još nekim drugim mjestima u zapisu spomenutu reljefnu kompoziciju predstavila kao da je na njoj 100% prikazan bosanski ban Stipan II. Kotromanić.

Ovdje želim upozoriti, da je bila moja hipoteza objavljena 2001 godine u uglednoj ljubljanskoj reviji Zbornik za umetnostno zgodovino i da se je velikim dijelom temeljila na raspravi, koju je 1992 godine u splitskoj reviji Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Prijateljev zbornik I.) objavio hrvatski historičar umjetnosti Joško Belamarić. To naravno znači, da onaj istraživač koji tvrdi, da moj članak ima neuvjerljivu argumentaciju sumnja bar djelomično i u argumentaciju Belamarićeve sjajne i sa ogromnim znanstvenim aparatom opremljene rasprave. Osim toga, u već citiranoj rečenici Snježane Mutapčić nisam našao nikakav dokaz, da je ona stvarno vidjela i pročitala članak s naslovom »Relikviarij sv. Simeona v Zadru-naročilo kraljice Elizabete Kotromanićeve« u kojem sam postavio hipotezu. Iz njene rečenice mogao sam samo zaključiti, da je vidjela i pročitala moj članak, koji je bio objavljen u dvadeset i drugom broju revije Bosna franciscana. Uostalom, dosad je moj u Ljubljani objavljeni članak imao prilično veliki ugled među historičarima umjetnosti i drugim istraživačima na zadarskom Filozofskom fakultetu (o tome vidi: http://www.unizd.hr/Portals/11/doc/Silabus_MARIJANA.doc ).
Način na koji je Snježana Mutapčić pokušala omalovažavati moju hipotezu podsjeća malo i na način na koji su 1989 godine (u bijednoj knjižici Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine s naslovom »Osamsto godina povelje bosanskog bana Kulina 1189-1989«) Nevenka Gošić i njeni istomišljenici iz Beograda, Novog Sada i Sarajeva pokušali omalovažavati životno djelo znamenitog slovenskog historičara Gregora Čremošnika (1890-1958). O tome je 1990 godine u uglednoj ljubljanskoj reviji Zgodovinski časopis dosta opširno pisao slovenski historičar odnosno slavist Igor Grdina. O zanimljivoj vezi između vjernih (beogradsko-novosadsko-sarajevskih) čuvara srpsko-hrvatskoga jezika odnosno Vukove reforme pravopisa i Snježane Mutapčić svjedoči i činjenica, da su bili venecijanski kipar Constantino Piazalonga i zadarski kipar Benedetto Libani kao Konstantin Piacalonga i Benedeto Libani predstavljeni u zapisu Snježane Mutapčić. Taj zapis zbog već navedenih, ali i nekih drugih razloga ovdje želim objaviti u cjelosti: Stjepan II Kotromanić potječe od oca Stjepana I Kotromana i majke Jelisave srpske princeze, kćeri bivšeg kralja Dragutina, koja ostaje udovica 1314. godine. Zbog nemilih političkih događaja, jedno vrijeme je ova obitelj živjela u Dubrovniku, kada je nepoznati slikar, na zahtjev dubrovačke vlastele, oko 1302. godine, slikao njihove portrete «u živahnom i stojećem stavu kako bi se sačuvala uspomena na njihov boravak u Dubrovniku« (A. Karaman). Stjepan je imao dva brata, Vladislava i Ninoslava i dvije sestre, Katarinu i Mariju. Svoju vlast je dijelio sa bratom Vladislavom (usorskim banom, ocem budućeg kralja Tvrtka I Kotromanića). Tijekom vladavine Bosnom, učinio je područje svoje države približno dva puta većim u odnosu na teritorij preuzet od oca Stjepana I, koji je proširio na Usoru i Soli, na tzv. Donje krajeve (oko gornjeg toka Vrbasa i Sane), na Hum ( Hercegovinu), Završje ili Zapadnje strane (Livno, Duvno i Glamoč), na Imotski i područje od Neretve do ušća Cetine. Pored toga što je tijekom vladavine stvorio temelje budućeg kraljevstva, njegov se značaj odražava na razvoju dvorske i fortifikacione arhitekture (Visoko, Bobovac, Kraljeva Sutjeska i dr.), zatim na otpočinjanju razvoja rudarstva (sa dolaskom Sasa) i eksploataciji srebra i zlata uz koju se pojavljuje gotička umjetnost zlatarstva na ovim područjima. Kao suvereni bosanski vladar, ban Stjepan II Kotromanić prvi je počeo kovati domaći novac koji je bio dizajniran po uzoru na venecijanske, dubrovačke i srpske emisije, a čije su se kovnice nalazile uz rudnike radi čega se često i označavao imenom tih rudnika. Na dvadesetak varijanti Stjepanova novca prikazan je njegov lik u shematiziranom reljefu i to na dva načina, u stojećem stavu sa uzdignutim mačem u desnoj i sa žezlom koje se na vrhu završava krupnim križem, u lijevoj ruci, ili kako sjedi sa mačem položenim preko krila. Na svojim vladarskim pečatima (u dvije likovne varijante rađene po uzoru na zapadnoeuropsku heraldiku), ban Stjepan II ima izgled viteza na konju , u bojnoj opremi, sa kopljem i zastavom. Kalupe za novac, a možda i za pečate, za njega je izrađivao zlatar Beno, sin Čibrijanov iz Dubrovnika, sredinom 14. stoljeća, koji je više od jednog desetljeća radio u raznim mjestima po Bosni. U njegovo vrijeme sjedište vlasti se nalazilo u najstarijem političkom centru srednjovjekovne Bosne, u Visokom. U Milima (Arnautovići), uz stariju crkvu Sv. Kuzme i Damjana, Stjepan II je podigao novi franjevački samostan i crkvu Sv. Nikole Putnika, koji postaju sjedištem Franjevačke pokraine (vikarija) od 1340. godine. Historiografija bilježi da su unutar spomenute crkve bili sahranjeni ban Stjepan II Kotromanić i kralj Tvrtko I, te članovi njihovih porodica i drugi pripadnici bosanske vlasti, o čemu samo djelomično svjedoče i arheološki nalazi (P. Anđelića). Slijedom iscrpne analize dosadašnjih vrela i arheoloških nalaza koje je proveo D. Zadro, baveći se i mjestom ukopa bana Stjepana II Kotromanića u crkvi Sv. Nikole u Milima, treba reći da njegovi posmrtni ostaci nisu identificirani arheološkim putem nego ostaje pretpostavka da se grob Stjepana II nalazio u fino ožbukanoj grobnici desno od crkvenog portala (neposredno do zazidanog ulaza u stariju crkvu), ili pak negdje drugo u crkvi? Pretpostavlja se da je ban Stjepan II Kotromanić umro 28. 9. 1353. nakon teške bolesti radi koje nije mogao prisustvovati vjenčanju svoje kćeri Elizabete i ugarsko – hrvatskog i poljskog kralja Ludovika I Anžuvinca, održanog u Budimu 20. 6. 1353. Citirati ću prof. Dubravka Lovrenovića koji se poziva na D. Farlatija i kaže: «Koliko se zna jedini šturi opis sahrane bosanskog vladara potječe iz pera Farlatija, koji je zabilježio pogrebne ceremonijale upriličene povodom smrti bana Stjepana II. Kotromanića čije je tijelo preneseno u Bosnu, u Mileševo, i u franjevačkoj crkvi sv. Nikole, nakon sprovoda, uz velike i veličanstvene svečanosti, sahranjeno u grobnici koju je sam pripravio dok je bio živ«. Najzad želim ukazati na jedini likovni prikaz umiranja bana Stjepana II Kotromanića koji se nalazi na čuvenoj škrinji - relikvijaru Svetoga Šimuna u svečevoj crkvi u Zadru. Ova škrinja predstavlja remek – djelo zlatarske umjetnosti Dalmatinske Hrvatske i kasnogotičkog zlatarstva narativnog stila, i na njoj su prikazani razni događaji iz života Sv. Šimuna, ambijent Zadra i ličnosti Anžuvinaca, Šubića , Kotromanića i drugih. Relikvijar se nalazi u glavnom oltaru crkve gdje se čuva svečevo tijelo od 13. st. Relikvijar je izrađen u obliku škrinje sa poklopcem oblika dvoslivnoga krova, od komada pozlaćena srebra, tehnikom iskucavanja, graviranja i punktiranja, ukrašen je reljefnim bordurama, tordiranim stupićima i drugim elementima za raščlanjivanje figuralnih kompozicija koje su prikazane na sve četiri strane škrinje i na krovu, gdje u ležećem stavu počiva Sv. Šimun, izrađen u visokom reljefu. Krajem 15. stoljeća, unutrašnjost škrinje je bila ukrašena renesansnim reljefima od srebra. Ukupne vanjske dimenzije iznose: d. 192 x š. 62, 5 x v. 127 cm, a težina škrinje iznosi 334 kg. Današnji izgled smanjenog relikvijara datira iz 1632. godine, nakon restauracije koju su izveli zlatari Konstantin Piacalonga iz Venecije i Benedeto Libani iz Zadra, Idejno rješenje za škrinju dao je zadarski zlatar talijanskog porijekla Franjo iz Siesta kod Milana, koji je svoj model (od papira s crtežima svih detalja) predočio opunomoćenicima kraljice Elizabete, (pet zadarskih plemića) prilikom sklapanja ugovora, a sama izrada škrinje odvijala se sukcesivno, tri godine. Naime, nakon sklapanja ugovora, kraljica Elizabeta je namijenila oko 240 kg srebra i veću količinu zlata koje je umjetnik povremeno dobivao, u količini po 50 maraka. Iako se u literaturi javljaju podaci da je zlatar Franjo radio škrinju sa više domaćih pomagača, Petricioli je utvrdio da je pred kraj izrade, 1379. godine uzeo samo jednog izučenog zlatara, Mihovila Damjanova i jednog šegrta (vjerojatno Andriju Markova iz Zagreba). Škrinja predstavlja zavjetni dar kraljice Elizabete Kotromanić, starije kćeri Stjepana II. Narudžba kraljičinih zastupnika kod zadarskog zlatara Franje Antunova iz Milana, putem ugovora za izradu škrinje, datira od 5. 7. 1377., a svečana primopredaja ovoga relikvijara je obavljena u Zadru 24. 10. 1383. Autorski potpis zlatara zabilježen je na stražnjoj strani škrinje, ispod glavnog posvetnog natpisa, koji je pisan u heksametrima, na latinskom jeziku, i u slobodnom prijevodu glasi: Šimun ovaj pravedni, koji u naručju držaše Isusa od Djevice rođena, mirno počiva u ovoj škrinji koju prinese blagim zavjetom kraljica Ugarske, moćna, slavna i uzvišena Elizabeta mlađa, godine (slovima) 1380. Ovo djelo učini Franjo iz Milana.» (I. Petricioli). Desno od natpisnog polja se nalazi likovna predodžba umiranja bana Stjepana II Kotromanića (jedina poznata scena koja prikazuje umiranje bosanskog vladara). Ikonografsko tumačenje scene odnosi se na trenutak dok Sv. Šimun drži ruke položene na Stjepanovoj glavi, u znak njegove katoličke pravovjernosti. U istoj sceni se vide dva prostora: bolesnikova soba i unutrašnjost crkve sa svečevom škrinjom. Iza bolesničke postelje stoje dvije žene pretpostavljene kao njegova supruga i kćer. Po nekim autorima, uz samrtničku postelju Stjepana II stoji njegova supruga i plače, a druga žena koja drži goruću svijeću možda je njegova kćer ili nevjesta Jelena Šubićeva (?). Na desnoj strani pored postelje kleči mladić u plemićkoj nošnji zazivajući svečevu pomoć, a isti lik je ponovljen u dijelu kompozicije sa crkvom i svečevom škrinjom, ispod koje taj mladić kleči u molitvi. Po nekim autorima likovi mladića su protumačeni kao «mali bosanski paževi«, kao banovi bratići (nećaci) Tvrtko i Vuk i dr. Uvjerljivije objašnjenje da se radi o istome liku prikazanom u dvije opisane scene dao je ekspert I. Petricioli. Navedenom tumačenju ove scene, uz neuvjerljivu argumentaciju, suprostavio se H. Mekanović, iznoseći hipotezu da u sceni nije prikazana smrt Elizabetina oca, bana Stjepana II, već smrt njezina muža, kralja Ludovika I Anžuvinca, a da lik «malog dvorskog paža« ne prikazuje Tvrtka i njegovog brata Vuka, iz razloga što je u vrijeme izrade relikvijara Tvrtko I Kotromanić već bio kralj. Uzevši da narudžba za izradu škrinje datira od 5. 7. 1377, stoji činjenica da je iste godine bosanski ban Tvrtko I. Kotromanić okrunjen za kralja, a zna se da je ugarski kralj Ludovik I Veliki umro u Trnovi 11. 9. 1382. godine. Naravno, ostaje da se razriješi ikonografski identitet ličnosti iz navedene scene, kao i ostalih sa škrinje Sv. Šimuna, spomenutih u citiranoj literaturi«.

Smatram da prepisivanje odnosno uljepšavanje i otuđivanje već objavljenih (dijelova) tekstova drugih istraživača nije pravi način s kojim bi mogla Snježana Mutapčić omalovažavati moju hipotezu. Uostalom, Snježana Mutapčić uopće nije imala svojih objavljenih radova o zadarskom relikvijariju/stećku na temelju kojih je mogla suvereno da presuđuje, koja moja hipoteza ima uvjerljivu, a koja neuvjerljivu argumentaciju. Pišući odnosno sastavljajući tu sasvim nepotrebnu sintezu zaboravila je čak i onu staru narodnu poslovicu, koja kaže, da nije svačije kroz selo pjevati. Zašto nije prostor, koji je zauzeo njen zapis, ustupila kakvom tekstu ili samo dijelu teksta, koji je objavio ovdje već spomenuti hrvatski historičar umjetnosti Ivo Petricioli?

Zapis Snježane Mutapčić zaista nije nikakav ozbiljan pokušaj napada na moju hipotezu. Sve dok ta hipoteza ne bude napadnuta ozbiljnim (jasnim odnosno snažnim) argumentima, smatram da mogu reljefnu kompoziciju na relikvijariju/stećku Sv. Šimuna slobodno predstavljati kao: »Smrt bana Kotromanića ili smrt kralja Ludovika Anžuvinca?«. Ponosan sam što moja hipoteza nije nastala zbog politički motiviranih interesa, koji već dosta vremena imaju vrlo važnu ulogu u velikom broju radova bosansko-hercegovačkih i drugih istraživača historije odnosno historije umjetnosti srednjovjekovne Banovine i Kraljevine Bosne. O tome su svjedočili i drugi moji objavljeni članci u kojima sam dosad spominjao relikvijarij/stećak Sv. Šimuna: »Relikviarij sv. Simeona v Zadru-naročilo kraljice Elizabete Kotromanićeve«, »Simbol »anžuvinskog doba« u Zadru-relikvijarij ili bosanski stećak?«, »Bobovački bronzani kotlić«, »Mit i simbol: bosanski grad Jajce« i »Kralj na Bobovcu: Tvrtko I. Kotromanić (1377-1391)«. Nadam se, da se i iz tih članaka lijepo vidi, da namjeravam o znamenitom zadarskom relikvijariju/stećku još dosta toga da napišem.


Budi prvi koji komentira članak

Komentiranje je omogućeno samo registriranim korisnicima.
Molimo vas da se registrirate ili, ako ste već registrirani, da se prijavite.

 
< Prošli   Sljedeći >