prva stranica arrow vijesti arrow Intervjui arrow Intervju: Dr. Vera Krzišnik Bukić
Srijeda, 17 Januar 2018
 
 
GLAVNI MENI
prva stranica
uvodnik
vijesti
blogosfera
časopis bošnjak
podalpski selam
linkovi
forum
traži
PRIJAVA





Zaboravili ste lozinku?
Još niste član? Učlanite se ovdje
PJESMA TJEDNA
pošaljite vaš prijedlog
 Dino Merlin: 
Love In Rewind
Intervju: Dr. Vera Krzišnik Bukić PDF Ispiši E-mail
(5 glasova)
Bedrudin Gušić   
Petak, 04 Mart 2011
ImageDr. Vera Krzišnik Bukić, istaknuta slovenačka historičarka, sociolog i politolog te znanstvena savjetnica u Institutu za nacionalna pitanja u Ljubljani:
IDENTIFIKACIJU BOSANSTVOM SMATRALA SAM I SMATRAM NEKIM UZVIŠENIM ČINOM, PA I POSLANSTVOM, POSEBNO NAKON AGRESIJE NA BOSNU KOJA JE IZBILA U MAJU 1992.
Da, Banjaluku smatram, nekako, i svojim gradom. Iz više razloga....Cazinjani nisu htjeli promovirati knjigu sve dok autorica ne stigne među njih. Tako je knjiga o ustanku naroda protiv države 1950. godine čekala promociju u Cazinu punih 16 godina. Ali tada, 6. maja, desio se bar za mene nezaboravan dan kad je došlo u i pred Dom kulture u gradu oko 1000 ljudi da se sretne sa mnom. Sličan prijem nisam  nikad  niti ću ikad više doživjeti....

Ta moja razmišljanja pretvorila su se, uz moralni poticaj sadašnjeg općinskog vođstva u Cazinu te uz kolektivno pisno svjedočenje najvećih živih stradalnika  Bune, u moj jednogodišnji intenzivni napor da pripremim odgovarajući savremeni politički akt koji treba stručno i pravnički besprijekorno da osudi izrazito neprimjereno i međunarodno-pravno nedopustivo ponašanje tadašnje države prema narodu Cazinske krajine i Korduna zbog Bune  iz 1950. godine... Kada se tom izazovu pridodaju još emocije koje su automatska posljedica mog dugotrajnog i uglavnom lijepog života u Bosni, bilo je logično očekivati da ću toliko sebe unjeti u te svoje naučne napore vezane za Bosnu. Moji radovi o Bosni i za Bosnu odjeknuli su očito i u ANUBiH... Osjećala sam se Slovenkom u Banjaluci, a ujedno kasnije i Bosankom. ..Vidite, šah nas je u Banjaluci uvjek samo družio i ni po kakvoj osnovi razdvajao. Čak je moto svih šahista u svijetu: »Gens una sumus« ("Jedan smo rod", op. B.G.) i mi smo ga u Banjaluci stvarno živjeli....

Da krenemo od moje i, u izvjesnom smislu, i Vaše Banja Luke. Kakve Vas uspomene vezu za taj grad u kojem ste proveli više od 23 godine života?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Da, Banjaluku smatram, nekako, i svojim gradom. Iz više razloga. Redom. Tamo sam se vjenčala, živjela od svog punoljetstva dalje tolike godine, rodila dvoje djece, živjeći u Banjaluci završila sam visoke škole (makar, istina, sve u Ljubljani) od fakulteta prek magisterija do doktorata, postala prva jugoslavenska šahovska majstorica u tom gradu, stekla prvo radno mjesto (profesorica  u srednjoj školi), zatim drugo, za moj daljnji život još presudnije radno mjesto, i to naučno-istraživačko, naime u Institutu za istoriju. Pa i za mene nije bilo nevažno što je moj  suprug Enver Bukić »stari« Banjalučanin, tj. tačno se zna u kom djelu grada su njegovi preci živjeli još prije više od 300 godina. 

U Banja Luci ste, prije više od dvije godine, promovirali svoju knjigu "Slovenci u BiH". Zašto u Banja Luci i šta je tema knjige?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ:  Na toj sam knjizi radila dugi niz godina, nastajala je praktično u meni još u godinama kad sam živjela u Banjaluci. Konkretno je to, međutim, obimno historiografsko djelo (preko 600 stranica) koje sam kao monografiju pripremila i napisala u Ljubljani, u Institutu za nacionalna pitanja gdje radim otkako sam se vratila 1991. godine u svoj rodni grad. Moj glavni projekat na tom Institutu i jeste » Slovenci u prostoru nekadašnje Jugoslavije izvan Slovenije« pa sam, eto tako, nakon već knjige i mnogih radova o Slovencima u Hrvatskoj, napisala i knjigu o Slovencima u Bosni i Hercegovini gdje postaju društvena činjenica naročito od 1878. godine nadalje, tj. nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske. Brojni Slovenci živjeli su i u Banjaluci. Pa i danas su u BiH i u Banjaluci priznata nacionalna manjina. Dakle, u toj knjizi koja obrađuje razdoblje od 1831 do 2007. godine može čitaoc dosta toga da sazna o Slovencima u BiH kroz prošlost do u sadašnjost.

1991. godine je izišla Vaša, mogu slobodno reći, znamenita knjiga Cazinska buna 1950., koji dogadjaji u Cazinskoj Krajini su do tada decenijama bili tabu tema. Knjiga mnoge nije ostavila ravnodušnim. Jeste li kao autor imali problema zbog iste?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ:  Ta će knjiga zasigurno ostati moje životno djelo, kako se to obično kaže, no, istina je i to da je štošta oko knjige jako puno utjecalo i na moj život. O toj sam knjizi već toliko mnogo odgovarala na razna pitanja pa čak i sama pisala o njoj da više neznam šta bih još mogla kazati. Možda da, ovom prilikom,  prenesem komentar Boška Božića, unuka Milana Božića, glavnokomadujućeg u Buni 1950,  koji je prošle godine na jednoj tribini  u povodu 60-godišnjice Bune kojoj sam u Srijemu  i sama prisustvovala, kazao kako » ova knjiga nit je mogla nastati prije nit je mogla nastati kasnije«. Ta je misao izrazito pronicljiva i posve tačna. Zaista su se morale poklopiti mnoge okolnosti da je knjiga uopće nastala. Istina je da sam imala   i nekih  životnih problema zbog te knjige a neke i dalje imam, no, ipak dosta više je bilo snažnih pozitivnih  emocionalnih  trenutaka koje sam doživljavala u prilikama brojnih promocija knjige ili kroz individualne razgovore sa ljudima sa područja Cazinske krajine i Korduna, a naročito u Cazinu samome. Cazinjani nisu htjeli promovirati knjigu sve dok autorica ne stigne među njih. Tako je knjiga o ustanku naroda protiv države 1950. godine čekala promociju u Cazinu punih 16 godina. Ali tada, 6. maja, desio se bar za mene nezaboravan dan kad je došlo u i pred Dom kulture u gradu oko 1000 ljudi da se sretne sa mnom. Sličan prijem nisam  nikad  niti ću ikad više doživjeti. Za dugogošnji trud a i hrabrost koje sam prosto morala unjeti da je knjiga nastala, narod me to veće na licu mjesta proglasio počasnim građaninom grada Cazina. Bilo je to nekakvo spontano ljudsko dešavanje koje me je automatski još više približilo tim ljudima, toj sredini i inspirisalo na neka moja nova ulaganja….

Ako možete kazati o kakvim vašim novim ulaganjima se radi i šta je, zapravo, zasmetalo u knjizi onima koji su Vam upućivali prijetnje?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Makar su to dva poprilično različita pitanja oba su u najteješnjoj vezi sa knjigom. Da se posvetim najprije prvome. Još prije izlaska  knjige1991. godine, negdje sredinom pa sve do pred kraj 80-ih godina, počinje da se nezadrživo budi i postepeno probija u javnost dugo prigušivani gnjev naroda Cazinske krajine zbog zlodjela i nepravdi koje je činila prema njemu država 1950. i mnogih kasnijih godina. Taj gnjev doduše nije bio neki novi kolektivni čin kao onda 1950. godine, radilo se o individualnim posrednim i neposrednim pozivima domaće intelektualne sfere u pravcu detabuizacije Bune i o zahtjevima za utvrđivanje istine o događajima iz 1950. godine i o zbivanjima sa Bunom u vezi. Usrijed sve učestalijih takvih zahtjeva odjednom se onda  pojavila  moja obimna knjiga dajući cjelovite odgovore na gotovo sva bitna pitanja. Ali, ujedno počela se definitivno raspadati zajednička jugoslovenska država što se na razne načine i na svim razinama nepovoljno odrazilo na život knjige. Međutim, makar je čak i sama knjiga u velikom tiražu u Sarajevu bukvalno gorjela, doživljavala plagiranja i druge nevolje moralno je preživjela do dana današnjeg a njezina autorica, nakon posjete Cazinu 2007, ne prestaje razmišljati šta bi u kontekstu nepravdi  za tamošnji narod zbog Bune ona još mogla učiniti za Cazinjane. Ta moja razmišljanja pretvorila su se, uz moralni poticaj sadašnjeg općinskog vođstva u Cazinu te uz kolektivno pisno svjedočenje najvećih živih stradalnika  Bune, u moj jednogodišnji intenzivni napor da pripremim odgovarajući savremeni politički akt koji treba stručno i pravnički besprijekorno da osudi izrazito neprimjereno i međunarodno-pravno nedopustivo ponašanje tadašnje države prema narodu Cazinske krajine i Korduna zbog Bune  iz 1950. godine. Taj akt koji je kao integralni tekst  dovršen u maju prošle godine nosi naslov »Rezolucija o Cazinskoj buni i o osudi odmazde države prema narodu Cazinske krajine i Korduna 1950. godine«. Namijenjen je usvajanju u najvišim političkim tjelima Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Evo, za sada ovoliko o tim mojim novim ulaganjima a u vezi sa Cazinskom bunom i Cazinjanima.
Odgovor na drugo vaše pitanje dijelom se sam nameće iz mog prethodnog odgovora. Stvari ipak nisu tako jednostavne. Naime, svaka konkretna država, tj. aktualna vlast ima pravo pa i obavezu da brani sebe odnosno tekući, ustavom i zakonima  uređeni državni poredak, pa je to, uz još važnu  napomenu da je bila FNRJ i članica UN i obavezna poštivati tada važeće međunarodne pravne norme, važilo i za tadašnju jugoslavensku državu i njezine organe vlasti. Zato u knjizi i govorim o dvije, u principu legitimne  istine. Ali onda analizom velikog broja pokazatelja detaljno raskrivam i jasno predstavljam jednu i drugu istinu. U suočavanju dviju istina nije mi bilo previše teško razlučiti stupanj  kredibilnosti jedne i druge. No, pogrešno bilo bi zaključivati da su, šest decenija nakon Bune i dvije decenije nakon pojave moje knjige o Buni koju do sada, a što je u ovom kontekstu jako važno, još niko nije osporio, da dakle sada, u novim općim »demokratskim« društvenim okolnostima i na ovim balkanskim prostorima, nikakvih problema više nema. Sve u vezi sa Bunom je kao razjašnjeno i protumačeno. U načelu svakako da, a na razini  društvene zbilje mogu se očekivati otpori naučno utvrđenim  istorijskim istinama sve dok bude nosioca suprotnih interesa. U tome i valja vidjeti poantu teorijsko-metodološke maksime koju u   historiografiji opredjeljujemo sintagmom istorijska distanca. Za značaj mjesta i uloge istorijske distance kao bitnog pravila u razumjevanju prošlosti (i sadašnjosti) itekako ilustrativan primjer  je baš društvena pojava poznata u zadnje dvije decenije kao Cazinska buna 1950. Naime, i da zaključim ovaj aspekt razmišljanja, ta se pojava još batrga, nije još posve prepuštena prošlosti i samo historiografiji. Po čemu to sudim?Po tome što pomenuta Rezolucija još i dalje bar nekim dijelom razdvaja.

Da li su prijetnje zbog Cazinske bune ubrzale Vaše napuštanje Bosne i Banja Luke?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ:   Ovo je pitanje lako. Da.

Prije tačno 23 godine doktorirali ste historiju kao radnik Institura za istoriju/historiju u Banja Luci. S tim u vezi, ne mogu da Vas ne upitam slijedeće: kakva će se historija u i o Banja Luci pisati nakon 1991. i 1992. godine i ko bi je mogao pisati?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ: To pitanje je za mene bolno. Makar znam da vam nije bila namjera da povezujete mene sa historiografijom u BiH u deceniji pred rasapom SFRJ kada sam bila zaposlena na Institutu za istoriju u Banjaluci. Jeste, bila sam tada mlađi naučni kadar, krenula sam u tom novom Institutu, u čijem sam formalnom osnivanju i sama učestvovala, od asistenture. No, bez obzira, osjećam neku i vlastitu suodgovornost za zbivanja koja su počela i u Banjaluci da se od negdje 1987. godine naglo  razvijaju u jednom društveno-bolesnom smjeru, a Institut je  možda mogao ili trebao imati neku ulogu koju onda ipak nije imao.Od te godine počela sam i sama imati neke manje neugodnosti kao Slovenka u Banjaluci koja bi trebalo da se ipak konačno opredjeli između Slovenije i Srbije, poručeno mi je direktno. No, kao što sam već kazala, ipak veći problem za mene krio se u nastajajućoj knjizi o Cazinskoj buni pa sam sa porodicom više zbog knjige i još nekih drugih porodičnih problema napustila Banjaluku u  ljeto 1991.godine,  dva mjeseca prije izlaska knjige iz štampe u Sarajevu.
Što se tiče pisanja historije u i o Banjaluci nakon 1991. godine moglo bi se govoriti na široko i na dugačko, to je pitanje za sijaset okruglih stolova. Već se krenulo,  piše se i pisatće se, puno, jako buno bitće napisanoga. Pisatće tu historiju protagonisti svih društvenih segmenata, i laici i profesionalci, i »pobjednici« i prognanici, također i istoričari iz drugih sredina, iz stranih zemalja. Banjaluku je u godinama 1992-1995 zadesio treći svjetski rat. Sa posljedicama drugačijim od onih nakon drugog ali u neku ruku i bolnijih od onih iz drugog svjetskog rata. Pisatće se generacijama, nastatće literatura koja će biti i zamašnija od one o drugom svjetskom ratu. Ali, kao što rekoh, pisatće svi. Na pisanje o prošlosti društva  niko nema neku ekskluzivnu tapiju. Tako je to kroz historiju uvijek bilo. Međutim, razvijanje ove teme odpiralo bi sada nova i nova pitanja.

U okviru Instituta čija ste znanstvena savjetnica pokrenuli ste dugoročni naučni projekt "Slovenci na prostoru nekadašnje Jugoslavije". U kojoj je fazi isti i šta biste, eventualno, za ovu priliku mogli značajnije izdvojiti iz njegovog sadržaja?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ:   Na ovo pitanje već sam ranije nešto odgovorala. Kako se može vidjeti iz moje međunarodno dostupne bibliografije (Cobiss), dijelom sam istraživala tematiku ovog projekta već i za čitav prostor nekadašnje zajedničke države, no možda uspijem dodati još koju knjigu o Slovencima u Srbiji. Tamo ih je bilo u prošlosti dosta te ih ima još i danas, dok je bilo Slovenaca u Makedoniji, Crnoj gori i na Kosovu, o čemu sam nešto također već istraživala i objavljivala, relativno manje a i njihova uloga u tim  etnički drugim  večinskim sredinama nikada nije bila toliko značajna kao u Srbiji i u samom Beogradu.
Sam naziv Instituta govori o njegovoj temeljnoj djelatnosti. Kakvi su Vaši nalazi o položaju nacionalnih manjina u Sloveniji od njenog osamostaljivanja do danas?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ:  Zahvaljujem na ovom pitanju. Da, nacionalne manjine počela sam istraživati kako teoretski tako i na planu društvene realnosti. Kako su kolege na Institutu već uveliko istraživali u Sloveniji i ustavno priznate manjine Italijana, Madžara i Roma, ja sam se usredsredila na useljenike sa prostora bivše Jugoslavije, Albance, Bošnjake, Crnogorce, Hrvate, Makedonce i Srbe koji sačinjavaju i najznatnije etničke manjinske populacije u Republici Sloveniji  a nisu imali i još nemaju priznat status kolektivnih manjinskih zajednica. Baš me je sudbina ovih exyu- manjina u Sloveniji  istraživački ali i u jednom društveno aktivističkom smislu veoma mnogo okupirala u zadnjoj deceniji. Upravo ovaj mjesec slovenački parlament usvojio je  »Deklaraciju Republike Slovenije o položaju narodnih skupnosti pripadnikov narodov nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji«, vjerujem da našim čitaocima ne treba bosanski prijevod. I kad već pitate o mojim »nalazima« mogu kazati da su baš moja stručna istraživanja i šire društvena zalaganja bitno doprinjela usvajanju ovog dokumenta. Još se radi, istina, o tek političkom aktu, međutim i takav akt, koji je i sam  dugo i mukotrpno nastajao, jest conditio sine qua non za uopće bilo kakvo daljnje, inače nužno, pravno riješavanje ove društvene  tematike.

Da li je Institut, u skladu sa svojom djelatnošću, bio uključen u releventne faze izgradnje Islamskog centra u Ljubljani? Je li tu bilo otpora, kako od strane ljubljanskih i slovenačkih vlasti, nekih udruga ili pak dijela slovenačke javnosti i imate li informacije dokle se došlo s tim projektom?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Ne, Institut nije bio uključen u bilo kakve radnje oko izgradnje Islamskog centra u Ljubljani. Da, slovenačka politika i javnost bile su i ostale poprilično podijeljene u vezi sa izgradnjom džamije u Ljubljani. Večinsko mnjenje je toj izgradnji ipak naklonjeno, makar je prisutan, kao i inače u  večini europskih zemalja, strah od mogućih tkzv. islamsko-fundamentalističkih tendencija. Taj je strah vezan i na činnjenicu što je slovenačka nacija brojčano relativno mala i demografsko ugrožena te se i pored mnogo većih kulturnih dostignuća pribojava za svoj opstanak u budućnosti, kako proizlazi između redova u autorskim tekstovima onih koji se time bliže bave. Pojekat same izgradnje džamije još nije ni krenuo. Trenutno se još otplaćuje zemljište usrijed grada koje je ljubljanska općina namijenila džamiji. Mislim da nije izašao još ni raspis a kamoli da bi bio usvojen idejni projekat o džamiji i Islamskom centru, jer da jeste sigurno bi se razvila neka nova šira javna polemika koja nekako stalno prati rađanje džamije u Ljubljani.

2002. ste izabrani za inostranu  članicu Akademije nauka i umjetnosti BiH. Šta Vam znači taj izbor?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ: To je bila za mene naravno velika čast i ipak stručna potvrda rezultatima mog naučnog rada. Istraživanje i dokazivanje društvenih istina o Bosni i Hercegovini veliki je stručni izazov za svakog istraživača. Kada se tom izazovu pridodaju još emocije koje su automatska posljedica mog dugotrajnog i uglavnom lijepog života u Bosni, bilo je logično očekivati da ću toliko sebe unjeti u te svoje naučne napore vezane za Bosnu. Moji radovi o Bosni i za Bosnu odjeknuli su očito i u ANUBiH.

Za vrijeme življenja u Banja Luci, osim bavljenja strukom i znanstveno-istrazivačkim radom, igrali ste i šah. Vaš suprug Enver te Milan Vukić su bili prvi u historiji banjalučkog i bh. šaha koji su stekli titule šahovskih velemajstora. S obzirom na ono šta se događalo i dogodilo u našem gradu od 1992. pa nadalje, da li su njih dvojica ostali i nakon 1995. u kontaktu, odnosno je li se izmedju njih išta bitnoga promijenilo?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Mene je u Banjaluku i doveo šah. Potičem iz nešto šire poznate  slovenačke šahovske porodice pa sam tako  Envera upoznala na jednom ženskom šahovskom šampionatu Jugoslavije u Srbiji gdje sam nastupila kao predstavnica Slovenije. Nakon doseljenja u Banjaluku godinama sam igrala za šahovski klub Nikica Pavlić u saveznoj ligi širom zemlje, po svim republikama. Bili smo veoma uspješna šahovska ekipa na tim takmičenjima i bila su to lijepa vremena. Da oko Milana i Envera preciziramo. Za istoriju.  Milan Vukić bio je prvi, a Enver Bukić bio je drugi šahovski velemajstor u istoriji BiH. Ujedno, Enver Bukić bio je prvi velemajstor u istoriji Bošnjaka. Milan Vukić i Enver Bukić, uprkos velikom profesionalnom rivalitetu između njih dvojice,  uvijek su bili dobri i korektni drugovi i prijatelji u ličnom životu. Takvi su ostali i nakon 1995. godine.

Da li Vam je poznato da je u Banja Luci prije nepune dvije godine osnovan ŠK "Ahmet Ćejvan" i da je isti domacin i organizator tradicionalnih turnira u sklopu godišnje ljetne manifestacije "Vezeni most". Prošloga ljeta sam prisustvovao tom turniru i zatekao neka poznata lica: Vukića, Šibarevića, M. Kelecevića te Minu Karabegović, naprimjer. Kako biste komentirali činjenicu da su neki banjalučki entuzijasti prepoznali zasluge jednog svog časnog sugrađanina, profesora i šahiste, pa nadjenuli novom klubu njegovo ime, te odziv nekih poznatih banjalučkih šahovskih imena na ovom turniru?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Nisam znala da je osnovan ŠK »Ahmet Ćejvan«.  Ova vaša vijest obradovala je i Envera i mene. Također nas raduje da su svi pomenuti i inače nama dragi dugogodišnji šahovski kolege učestvovali na tom šahovskom turniru prošle godine u organizaciji kluba koji zasluženo nosi sada Ahmetovo ime. No, ni Enver ni ja nismo iznenađeni njihovim zajedničkim nastupom u našoj zajedničkoj Banjaluci. Vidite, šah nas je u Banjaluci uvjek samo družio i ni po kakvoj osnovi razdvajao. Čak je moto svih šahista u svijetu: »Gens una sumus« ("Jedan smo rod", op. B.G.) i mi smo ga u Banjaluci stvarno živjeli.

Uz sve porodične i profesionalne obaveze, stignete li ponekad da poigrate koju partiju šaha?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ:  Rijetko odigram koju partiju, no šah pratim stalno, koliko stignem. Još se ponajviše bavim rješavanjem šahovskih diagrama u šahovskoj rubrici dnevnog lista Delo koji čitam i gdje je  potrebno na slijepo pronaći tražena riješenja u nekoj datoj poziciji.

I pri kraju, da zaokruzimo ovaj razgovor Bosnom. Naime, prema informacijama s kojima trenutno raspolažem, od ukupnog broja objavljenih knjiga, najviše njih je na temu Bosne. Da li motive za Vaše dominantno bavljenje Bosnom  treba tražiti uglavnom u  činjenici da ste banjalučka, odnosno bosanska snaha ili ste našu državu prepoznali i kao neiscrpni znantsveno-istrazivački izazov?
KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Moj je odgovor tu izrazito jednoznačan. Nemojte zamjeriti,  ali nikad se nisam osjećala u ulozi snahe, ni banjalučke, ni bosanske. Osjećala sam se Slovenkom u Banjaluci, a ujedno kasnije i Bosankom. Identifikaciju bosanstvom smatrala sam i smatram nekim uzvišenim činom pa i poslanstvom posebno nakon agresije na Bosnu koja je izbila u maju 1992.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Hvala i Vama. Bilo mi je iskreno drago razgovarati sa jednim »mojim« Banjalučaninom pa makar se prije nismo lično znali, pa, eto, i možda zbog toga što smo o našoj nesretnoj Banjaluci ponešto englendisali na tako velikoj geografskoj razdaljini kakva je ova između Ljubljane i Bostona.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
Intervju preuzet iz bosansko-američkog tjednika SabaH


Budi prvi koji komentira članak

Komentiranje je omogućeno samo registriranim korisnicima.
Molimo vas da se registrirate ili, ako ste već registrirani, da se prijavite.

 
< Prošli   Sljedeći >